Bogme bum vas skarikiral

Jedna od učestalijih uzrečica koja nam, u raznim varijantama, počne kuckati iz glave dok nam je na vrhu jezika da adekvatno ispalucamo kakvog licemjera kromanjonca ili naprosto katolika, u onim slučajevima kada to zaslužuju svojim primjerom, jest ona na temu živi ono što propovijedaš ili, u prepoznatljivijoj varijanti, practice what you preach. Na engleskom zvuči i bolje, a na hrvatskom uzrečica kao da se nije pretjerano čvrsto oformila "u uhu" pa tako ne znaš bi li je formulirao kao živi kako propovijedaš, živi ono što propovijedaš ili možda živi kao što propovijedaš (ne gledano gramatički, nego tako da većini zazvuči poznato). Kada je u pitanju Tihomir Lovrić, donedavni prosvjetni djelatnik iz Zagorja, pitanje se dodatno usložnjava, logički. Prema cinicima i krajnje konzekventnim moralizatorima, dotični je totalni kromanjonac jer živi jedno a propovijeda drugo – naime, dobio je obrazovanje i posao od Kaptola, a crta karikature u kojima ismijava svoje oce i šefove. Prema šaputanjima na Kaptolu, koje sam našla u jednoj novinarskoj anegdoti, on je isfrustriran i problematičan (čak se, kažu, i derao na profesore u zbornici - što ti je dobar kuloar), i s njim treba oprezno, a prema svima, zbog ukupne javnosti te političke osjetljivosti pitanja, taktički. Prema medijima, on je dušu dao za zavrtiti priču - što je klasika - ali je i neka vrsta zgodno dobrodošlog odmetnika i buntovnika. S kojime se opet, nekako, iako nije moralni kromanjonac niti onaj drugi zagorski pračovjek već simpatični revolucionar koji se promalja iz sjene svoje matične pripizdine, ne zna što bi se činilo i kako bi ga se pripremalo za javno blagovanje.

Tihomir Lovrić došao je u središte pažnje javnosti u travnju ove godine kada su objavljene njegove karikature u kojima je ismijao Crkvu, Vatikan, njihove pojedine visokopozicionirane djelatnike te poneke katoličanske estradne izdanke. Na dnevnom redu su se, između ostalih, našli pop-propovjednici Anđelko Kaćunko i Zlatko Sudac, glasnogovornica Zagrebačke nadbiskupije Matilda Kolić Stanić, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić te papa osobno. Lovrić koji je u to vrijeme predavao vjeronauk u osnovnoj školi u mjestu koje se, valjda ne slučajno, zove Sveti Križ Začretje, od tada je bio na ledu, a kajlu mu je ovih dana zabio, ili spustio, navodno osobno zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Takva je, naime, procedura – vjeroučitelji se, kako čitam u tekstu Darka Pavičića, odobravaju od strane Kaptola, odnosno dobivaju "kanonski mandat" od mjesnog biskupa ili nadbiskupa i tek tada mogu početi s radom u školi – isti kvalifikator, iako ne i poslodavac (ako dobro razumijem tko tu koga plaća), ima diskrecijsko pravo opozvati učitelja u slučaju nezadovoljavanja uvjeta. Kako čitam iz istog izvora, izjavu o proceduri njegova opoziva dala je osobno prethodno karikaturalno obrađena glasnogovornica, na karikaturi prikazana u seksi-izdanju u miniću na kojemu se skrčkan koči natpis "Otvorit ću Kaptol JAVNOSTI". Gospodin Tihomir Lovrić imao je mandat za vjeroučitelja Zagrebačke nadbiskupije koji traje do opoziva. Budući da nije zadovoljavao uvjete za vjeroučitelja, mandat mu je opozvan – rekla je Kolić Stanić. I bog tako kihnu i na papir, što znači da je istina.

Lovrić je po struci teolog, diplomirao je 2003. na Katoličko bogoslovnom fakultetu. Bavi se ilustracijom i karikaturom, prevođenjem, a vidim i da je objavio neki svoj tekst na ZaMirZineu, što god to značilo. Za one koji (koje) žele više, na netu se može naći i barem jedna njegova fotka. Čini se kao neki regular guy. Da je dobar, vidi se i po tome što ga je Anđelko Kaćunko pokušao uzeti pod svoje, kad ga već nadražuje karikaturalnim obradama. Ne samo da se, navodno, nije naljutio na Lovrića kada je osvanula njegova karikatura na kojoj je Kaćunka prikazao kako potpaljuje raketu na kojoj piše "Sveti rat", nego je karikaturu (s dozvolom autora?) odlučio iskoristiti za naslovnicu svoje knjige Moji topnički dnevnici te mu, u epilogu ove aktualne priče, kao autoru karikature, ponudio i postotak od prodaje knjige (u karitativne svrhe, dok ne nađe drugi posao). Kaćunko, koji je ovaj slučaj komentirao za Večernji list, odnedavno i bloger na blog-servisu istog lista, smatra da je razlog otkazivanja Lovriću ipak u njegovu svrstavanju u katoličke protestante, a manje u sklonosti karikiranju. Kako bilo, Lovrić je navodno s gnušanjem odbio Kaćunkov prijedlog o postotku iz milosrđa, kojega mu je ovaj dobacio u nemaloj nasladi, klizeći vragolasto u (uz)rujansku rukavicu Večernjaka, i tako, pretpostavljam, propustio sudjelovati na rekreativnom pikniku kojega je Kaćunko organizirao povodom prelaska u novu blogosferu, kada se navodno susreo s desetak ili petnaestak blogera te ih odveo na tenis i ručak.


Ilustracija © Tihomir Lovrić, galeriju radova pogledajte ovdje.
Ovu ilustraciju sam ćopila bez pitanja, priznajem, jer mi je odlična i u poštene je, nekomercijalne, svrhe. Ali razmišljam da se javim autoru.

Tariku Filipoviću navodno je otkazana suradnja u Milijunašu na Hrvatskoj televiziji jer je u prošloj emisiji sa skepsom komentirao raspolaganje donacijama Dječjoj bolnici u Klaićevoj, Ivanu Cvirnu otkazana je suradnja s RTL-om jer je na sjednicu Vlade došao u majici s natpisom I don't need sex, the government fucks me every day - Tihomir Lovrić tek je jedan u nizu, slučajnih ili promišljenih, komentatora koji su se zamjerili sistemu ili spregama unutar sistema. Posebno je to nezgodno tamo gdje je sistem u moći uzvratiti silom - tamo gdje se sila koristi po proceduri, tiho, uklanjanjem nepoželjnih, navodno problematičnih, subjekata, tamo gdje je sila produžena ruka partikularnih interesa u obliku sustava, diskretno rješavana (i podrazumijevana) kroz odnose pojedinih protagonista u sustavu (puno življu elaboraciju ovog dijela potražiti u tekstu Viktora Ivančića o istoj temi). Po toj logici, državna televizija je, u navedenim primjerima, dušebrižnik poslovanja jedne javne bolnice, a druga televizija je njegovatelj iščašenih osjećanja (frustracija) premijerke države. Tarik Filipović i snimatelj s majicom su naletili ili se izletili s provokacijom. A Lovrić, tu su, da, u pitanju doista dugotrajne i dugo prerađivane frustracije jednog teologa, vjeroučitelja pa i karikaturista, koje su sada, u sudaru sa sustavom, naletile na svoj osobni križ, i egzistencijalni problem. Provincijski kritičar koji se, kako piše na portalu Index, bavi pitanjima teologije oslobođenja, temeljne kršćanske zajednice u zemljama Trećeg svijeta, povijesnim razvojem klerikalizma u Hrvatskoj te političkom djelatnošću katoličkog klera u Hrvatskoj i ekumenizmom nastao je, zajedno sa svojim aktualnim problemom izgnanstva i nezaposlenosti, kao reakcija na sustav kojeg istražuje i protiv kojega se bori, i koji ga, očito, ne umije hendlati (osim kirurškim odstranjivanjem). Problem je samo u tome što, kao promišljeni (i očito kreativni i inteligentni) kritičar određenog sistema, nije predvidio današnju situaciju i unaprijed odlučio iz toga sistema izaći, sam. On doista živi ono što propovijeda, da se vratimo na početak, ali samo u relaciji svojih kritičkih shvaćanja i karikatura koje je crtao, ne i u pokušaju da bude, paralelno i prije svega, kotačić u sustavu – imenovan, odobren da vrši posao i prima plaću unutar djelatnosti primarno određene spregom koju kritizira i koju, očito, ne podnosi nimalo dobro.

To, naravno, kažem iz perspektive odozdo. Odozgo, ili izvana, situacija je uvijek takva da uzrok problema treba tražiti u sustavu i u tome se držati sljedećih naputaka, ili barem nekih od njih, po vlastitom nahođenju: po mogućnosti ne studirati teologiju u Hrvatskoj (i ne podržavati djecu u namjeri da čine isto) ako nisi posve siguran/sigurna da će to tebi (ili tvojoj djeci) u životu donijeti išta dobra, učlaniti se (poput Lovrića i još nekih) u Facebook grupu Stop financiranju katoličke crkve iz proračuna, moliti boga, ili Boga, da Mesić još malo oplete po križevima i drugim vidovima penetriranja Crkve u civilne prostore i umove, uključiti se u neku od grupa blogera koje Anđelko Kaćunko poziva na domjenke i promatrati situaciju "iznutra" (u tu svrhu početi učiti igrati tenis, ako treba i prebjeći u vidu zvjezdane prašine na drugi blog-servis), sjetiti se povremeno Hrvoja Appelta – ako ništa od navedenog ne upali, i ako sve razočara, uključiti se u aktivnosti Tabora patera Zvjezdana Linića ili naručiti registracijske tablice s vlastitim imenom, snimiti elektro-folk glazbeni CD s Majom Blagdan kao gošćom ili nakapati par kapi tamjanovca u uši i držati po jednu zapaljenu svijeću ispod svake uške.