Pronađi razliku: iranska Neda i sudanska djevojčica

Na ovaj post potaknuo me, između ostalog, kolega bloger NF napisavši, možda cinično, da se iz snimke ubojstva i umiranja iranskog anđela, kako su je prozvali, Nede Soltani, vidi da joj, "kao na Zapadu, dvojica pomažu, a jedan snima". U pravu je. Ali stvarnost je još brutalnija, ciničnija od tog, i to na uvrnuto kompleksne načine. Pokušat ću to demonstrirati usporedbom primjera videa na kojemu se prikazuje ubojstvo mlade iranske žene usred, i zbog, prosvjeda protiv iznova izabranog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada i jednog poznatog slučaja koji se dogodio prije više od petnaest godina.


Slučaj prvi: Neda Soltani

Sukob prosvjednika i Ahmadinedžadu te ajatolahu Hamneiju odanih vojnih postrojbi nastao je iz osporavanja prošlotjednih izbora za koje oporba smatra da su namješteni, a rezultirao uhićenjem oko pet stotina osoba te smrću, službeno, devetanestero ljudi, a, neslužbeno, njih oko 150. To je kontekst u kojemu je ubijena Neda Soltani, po nekim izvorima šesnaestogodišnja djevojka, no čini se izglednijim dvadesetsedmogodišnja studentica filozofije iz Teherana, koja je u subotu, s ocem, promatrala prosvjede i preminula nakon što ju je metkom u srce pogodio pripadnik basija. Za njezinu smrt javnost je najprije doznala s Interneta - YouTubea i Twittera - odakle su vijest i snimke obišle svijet. Autor snimke ostavio je i komentar uz video, kojega zaključuje s molbom: Please let the world know. U komentaru koji možete pročitati na stranici na kojoj je snimka ili ispod u postu, objašnjava da je, budući da je doktor, umirućoj ženi pokušao pomoći, a da je video snimio njegov prijatelj:


Place: Karekar Ave., at the corner crossing Khosravi St. and Salehi st.

A young woman who was standing aside with her father watching the protests was shot by a basij member hiding on the rooftop of a civilian house. He had clear shot at the girl and could not miss her. However, he aimed straight her heart. I am a doctor, so I rushed to try to save her. But the impact of the gunshot was so fierce that the bullet had blasted inside the victim's chest, and she died in less than 2 minutes.
The protests were going on about 1 kilometers away in the main street and some of the protesting crowd were running from tear gass used among them, towards Salehi St.
The film is shot by my friend who was standing beside me.
Please let the world know.



Tekst i video preneseni s ovog linka.

Javnost je, po objavljivanju ovih snimki, doznala ime i prezime ubijene žene, skinute su i njezine fotografije s Facebooka, te se doznalo da je, po naredbi vlasti, pokopana tiho i brzo, bez javnih okupljanja. Narodna heroina, simbol otpora i prosvjeda, dobila je brojna mitska imena, poput „anđela Irana“, „lavice“ ili „iranske Ivane Orleanske“. Ispravno smještena u kontekst, dokumentirana, nastavlja živjeti u mitu i javnoj svijesti, a možemo s određenom vjerojatnošću utvrditi da je snimanjem videa na kojemu se vide posljedice njezinog ranjavanja i umiranje, uz molbu da se vijest prenese i drugima, te priloženim informacijama o samom mjestu te okolnostima događaja, omogućeno javnosti da sazna što se točno dogodilo, kao prilog široj slici o onome što se trenutno događa u Iranu a do čega javnost sve teže dolazi zbog cenzure i progona novinara.


Slučaj drugi: anonimna sudanska djevojčica

Za jedan drugi slučaj, na koji me ovaj aktualni primjer djelomično asocira, čula sam prije podosta godina i činio mi se jako uznemiravajućim, čak puno gorim, težim, moralno odurnijim od slučaja žene s imenom i prezimenom, Nede Soltani, i videa koji prikazuje njezinu smrt. Barem, dakle, kada je u pitanju etička dilema o gledanju sa ili bez interveniranja/sudjelovanja/pomaganja. Riječ je o slučaju djeteta - male, mršave, umiruće djevojčice - čije ime i prezime javnost nikada nije saznala i za koju danas nitko ne zna što joj se dogodilo i je li još uopće živa. I u trenutku kada joj se to "dokumentirano nešto" događalo, uz nju nije bio ni otac niti bilo kakav drugi civilni pomagač – bila je u potpunosti prepuštena samoj sebi, i svome promatraču odnosno snimatelju. O njoj smo, naime, doznali iz fotografije Kevina Cartera koji je upravo za taj svoj uradak 1994. godine dobio Pulitzerovu nagradu. Kako kaže autorica knjige Etičke bilježnice Nataša Govedić, ta se fotografija nakon toga često koristila u brojnim materijalima raznih nevladinih udruga, dobrotvornih organizacija reprezentirajući, mogli bismo još jednom reći zapadnjačke, „standarde "'dolične' dramatičnosti patnje". Na fotografiji djevojčica je uhvaćena u trenutku, grubo bi bilo reći pokretu, sa svim ekstremitetima na podu, u, tako se naknadno interpretira na temelju iskaza autora fotografije, pokušaju da dođe do obližnje javne kuhinje. S leđa, čega ona možda i nije svjesna, vreba je velika ptica-lešinar.




Fotografija: Kevin Carter.


Ova fotografija sama po sebi mogla bi biti i primjer građanske odgovornosti, solidarnosti, zgražanja nad zločinima i patnjom, ali ona to, po meni barem, nije. Iako naizgled dokumentira stanje stvari i pomaže kompletiranju ukupne slike stradavanja i ljudskih žrtava, kao nekakav isječak, vrlo sitan, fragilan, dio historije, ona to nije zbog specifičnih okolnosti koje je najintimnije proživio, kako se na kraju ispostavilo, sam autor fotografije. Fotografija je obišla brojne izložbe i krasila brojna ugledna mjesta javnog pogleda – sva ona mjesta gdje ljudi s pristojne udaljenosti mogu gledati dokumentarne zapise o svijetu u kojemu žive, ponekad i sa sudjelovanjem. Ne možemo reći da je djevojčica, za koju se s pouzdanošću može reći samo to da je iz Sudana, ičija osobna odgovornost. Da smo se osobno našli tamo, možda joj ne bismo ni po jednom zakonu, u sebi ili oko sebe, morali ili htjeli pomoći, iako bi se to činilo, nekima od nas barem, kao dužnost, moralna obaveza, koju imamo prema drugom čovjeku. Ona tako, tehnički gledano, nije bila odgovornost ni fotografa koji ju je usnimio, ali ipak, postoje razlike u odnosu na prvi slučaj i, utoliko, razlozi za traganjem za odgovornošću. Naime, slučaj nas može zanimati s još dvije točke, od kojih u jednoj sam autor postaje predmet dokumentiranja. Kevin Carter navodno je naknadno rekonstruirao svoje (ne)sudjelovanje u slučaju kojega je promatrao i dao na promatranje javnosti, i to mogu biti elementi za našu osudu, ili razumijevanje. On je najprije čekao da se ptica približi na određenu udaljenost od djeteta kako bi mogao napraviti kvalitetnu fotografiju. Zatim je otjerao pticu. I onda se naslonio na drvo, zapalio cigaretu i razmišljao o svome djetetu. Nije pomogao djevojčici i nitko ne zna što je naknadno bilo s njom. Druga točka jest upravo manjak dokumentarnosti, što odlično primjećuje Nataša Govedić u spomenutoj knjizi (u članku Tuđa bol i granice građanske pasivnosti, objavljenom svojedobno i u časopisu Treća). Nije, naime, poznato gdje je točno snimljena fotografija niti nam ona išta govori o kontekstu situacije u kojoj se nalazi objekt s fotografije - sudanskom građanskom ratu te zapadnjačkim naftnim lobijima kojima produljivanje takve situacije pogoduje. Autor fotografije, Kevin Carter, ubio se nekoliko mjeseci nakon dobivanja Pulitzerove nagrade, zbog slika koje su ostajale s njim i koje je teško podnosio.

Tajna poznatosti i uspjeha slika koje je ostavio nama, poput gornje fotografije, bila je pak u dramatskoj i vizualnoj efektnosti i zato on, u recepciji javnosti, nije dosadni, emocionalno impotentni, snimatelj amater koji masturbira snimajući tuđu nesreću mobitelom-protezom, on je reporter, moguće i umjetnik. Snimatelji videa s Nedom Soltani mogu se činiti kao sudionici s perverznim namjerama, i možda su tek nemušto pokušavali opravdati svoje motive komentarom uz svoj amaterski video, i možda je Please let the world know tek parola zapadnjaka zalutalih u strani svijet, obilat materijalima savršenim za home made video uratke i memorabilije. Kad stavimo sav mogući cinizam, i ironiju, na stranu, imamo dva primjera kojima možemo tražiti krupnije i sitnije moralne propuste ili etičnost načina i poruke. Kao što sam rekla, ima elemenata i za osudu i za razumijevanje. Možda i u oba slučaja.