Nedavno je objavljena knjiga sociologa Ognjena Čaldarovića
Urbano društvo na početku 21. stoljeća za koju urednici kulture u medijima pokazuju određeni interes. Knjiško tradicionalno, bez obzira na temu, provencijenciju autora i žanr, pripada interesima manjine koja intelektualno dobiva u dozama - kulturnog. Kritički stav koji je u ovoj knjizi eksplicitan – i aktualan je, iako ne priča o generalima - mora proći filter rubričnog i komorno se smjestiti uz umjetničko, književno ili eksperimentalno. Publika koja je odgajana prije svega na (prijevodnoj) književnosti – i kompleksu malog naroda s malo autora – a tek uči što je dobar (opet prijevodni)
non-fiction, želi da i znanstvena publicistika bude estetska kategorija, ili je to barem tako jednostavnije prezentirati.
Publicistika – ona koja izbjegava koketirati s fikcijom, jer ima i one koja to ne izbjegava – stihijski se pomiče pred književnošću kao previše konkretna, iako i jedna i druga mogu biti dorečene. More, uglavnom
one-linerske, "književnosti" koje se od jučer do danas prevalilo preko tipkovnica povodom presuda Gotovini, Markaču i Čermaku u Haagu gotovo sustavno ignorira govor bilo koje od struka. Oni pak koji se nisu prilagodili masovnoj pogođenosti, internetskim rječnikom, "trolaju". Ili, medijskim rječnikom, oni tek pišu kolumne - kao nekakve valjda isforsirane forme - dok je "prava stvar" na (od opisanih "trolera" počišćenim) forumima. Same presude mogu biti, i jesu, s više aspekata diskutabilne (vidi komentar
Damira Grubiše ili
Tvrtka Jakovine), no upravo s aspekta tih više aspekata diskutabilno je i unisono, nediskutirajuće, komentiranje. Postavljalo se pitanje tko je odgovoran za pad kriterija u sadržajima medija (poplavi trećerazrednih informacija) – urednici i izdavači ili publika. Recimo da je odgovoran onaj kojemu je lakše baratati s manje artikuliranim (ma kako inače uvjerljivim i simpatičnim) govorom pa, jednostavnosti radi, eliminira ono što je tvrđe i – usamljenije.
A usamljen je onaj tko "ima problem". Koji je vaš problem, navodno je Ivo Josipović pitao Ivanu Simić Bodrožić. Ona je odgovorila, vjerujem samoj sebi prije svega, naknadno, u literarnoj formi. Na to je optužena da propagira nacionalizam s ljudskim licem (što je još relativno plauzibilno), te s nekih drugih, manje bitnih, adresa za gomilu besmislica koje uopće ne slijede iz teksta, i da je zapravo – opasna. Iako sam je i sama, budući da knjigu
Hotel Zagorje nisam pročitala, odokativno sumnjičila da je bliska govoru dobro uigranog mainstreama, koji po gornjem principu poznavanja reda malog naroda fino funkcionira kako u zagrebačkim tako i u ogranačkim kulturnim krugovima, njezino pismo, barem neki njegovi dijelovi, me razuvjerilo. I ona je "troler", ovaj put u predsjedničkom uredu. Nije se prilagodila onome što bi nepisana većina od nje očekivala, ne kuha i ne poslužuje u adekvatnim posudama, moguće čak i nije "prava", u više smislova.
Tu većinu se učestalo spominje jučer i danas, od presude. Iako je mnogima stalno po ustima kao samorazumljiva i opipljiva, meni je donekle nejasna i tu je, konačno,
moj problem. Neki od mojih prijatelja na Facebooku koji su sa mnom prije desetak godina studirali sociologiju, danas lajkaju stranice u stilu "Gotovina je heroj, sakupimo milijun lajkova da to dokažemo". Njih je prije desetljeće "odgajao", slučajno srpski, gnoseolog Staniša Novaković svojim
Hipotezama i saznanjima, ili Đuro Šušnjić svojim
Ribarima ljudskih duša, pa i Feyerabend svojom
Protiv metode, ili su to bili Berger i Luckmann
Socijalnom konstrukcijom zbilje. Zapravo mi je sasvim svejedno što ću od literature ovdje izdvojiti. Kako su danas stvari postale tako jednostavne? Gledam danas aktualni katalog jedne drogerije i mislim si – ugledavši "pekač s poklopcem" ilustriran uključivo s dva kolača (mogli bi to, po presjeku, biti popularni Dunavski valovi) – to je to. Moraš biti dobro prilagođen. Ako kritiziraš, moraš biti ekstremno pristojan, pa i u metastazama metastaza temeljne ideje, kako ne bi ispao nesocijaliziran ili, kao u slučaju relativno nesretne Simić Bodrožić – infantilan (ili pozer na egotripu – kombinacije kvalifikacija koje se pripisuju isprovociranim "odmetnicima" su, naime, beskonačne). Ako i jesi obrazovan, kritičan ili ironičan, reci mi pripremaš li lijepe kolače i hoćeš li mi ih servirati, pa makar i licemjerno ili lažno, pa ću ti reći hoćemo li se družiti.
