21

ponedjeljak

rujan

2015

Zašto tekst Tomislava Čadeža nije glup

Inače sam pod manijakalnim stresom pa je moguće da imam problema s čitanjem, iako to ne planiram koristiti kao opravdanje, ali tekst Tomislava Čadeža objavljen u nedjeljnom Jutarnjem jednostavno baš i nije toliko glup kako se na prvi pogled može činiti. I ja sam i dalje feministica.

Linak.

Povijest čitanja ide tako da sam najprije u rukama imala tiskani Jutarnji i pročitala naslov Čadežovog teksta ("Kako šefica Yahooa može brinuti o tvrtki ako se ne brine ni o svojoj djeci?"), zatim nisam htjela čitati tekst (jer sam pod stresom i činio mi se pomalo blesavim, karakterističnim za izričaj dotičnog autora), onda bi mi se ekran tu i tamo počeo puniti komentarima teksta, lajkovima i ostalim fejsbučkim arsenalom, i kako su to sve od reda pisale, nelajkale i šerale feministice, proradio je u meni poduzetnički duh. Već zaista dugo nisam pisala na blogu i nešto moram prosrati ako je tema baš toliko zahvalna.

Ali onda šipak. Pročitah tekst u tiskanom Jutarnjem, zatim kliknuh na elektroničku verziju ne bih li našla komentare ozlojeđenih čitatelja ili možda uvećanu sliku unesrećenog Čadeža u uredničkoj opremi teksta (znam kako izgleda samo trebala mi je slika muškarca u nevolji). Nije bilo komentara ni Čadežove slike. Samo ta ženska iz Yahooa na drugačijoj slici nego u tiskanom izdanju. Ženska priča i vidi se da je nabrijana, situirana, fokusirana. Ranije sam se šalila, tek tad sam odlučila o tome nešto i napisati, jer siroti Čadež, svom trudu usprkos, nije ispao baš toliki asshole kakvim ga prikazuju.

Čadež je na neki način kvalificiran pisati o smradežu (generalno) iz hrvatske perspektive, ovdje se sve čini gadnije nego što jest jer imamo te išjue s nezaposlenošću, pravima radnika, stalnim osjećajem da negdje i za nešto nismo adekvatni. O tome je tekst, ili ga se može tako čitati - o izmišljenim kriterijima, o stalnom strahu, o tome da te nečija pizdarija od fiksne ideje može gurnuti preko ruba. Priča o ženi iz Yahooa koja se planira vratiti na posao nakon dva tjedna porodiljnog (i još nosi blizance) je ta priča koju mrzimo: netko svakodnevno umjesto nas, nama iza leđa, bez da to uopće znamo, iznad nas, pored nas postavlja ne letvice i kriterije nego izmišljene standarde uspjeha. Subjektivne verzije standarda rada, dostupnosti na poslu, važnosti samoga sebe i nevažnosti drugih. A sve temeljeno na strahu.

Ljudi koji su na bolovanju umiru ne od bolesti nego od straha od onog što se događa za vrijeme dok ne vide ured i svoje kolege i šefove. Ljudi koji su na porodiljnima osjećaju krivnju. Trudne žene moraju prevaliti preko ustiju da su trudne, očitovati se. Teško je i zamisliti trudnu ženu na razgovoru za posao. Ljudski život je svakodnevno u koliziji s radnim pravima i mutnim prostorima slobode unutar istih. Šveđani uvode šestosatni radni dan, za nas je to vijest. U tom istom Jutarnjem listu u kojem je Čadež objavio tekst zaposlenici su se nedavno fotografirali kako stoje u prostoru koji bi trebao simulirati uvjete u kojima su poginuli imigranti u mađarskom kamionu koji ih je prevozio u Austriju. Sigurno i znamo, neki od nas, ljude koji su na toj fotografiji. Tko normalan bi pristao napraviti nešto toliko glupo, neosjetljivo i promašeno, i zatim se ne pokriti jako po glavi kada to bude i objavljeno pod naslovom "A kako je tek bilo njima?", da nije bijede tog stalnog straha prosječnog najamnog radnika.

Vjerojatno Čadež zna u kojem kontekstu pušta takav tekst. Ima vjerojatno i urednika. Osamdeset posto čitatelja Jutarnjeg "narodski" će razumjeti i pohvaliti njegov senzibilitet. Narodsko nije ni sasvim glupo pa će jedan dio slaganja s njegovim osjećajem za temu biti temeljen na istini. Vjerojatno i ima nešto osobno mrvicu patološko (u smislu nepotrebno ili nezdravo) u osjećaju da se odmah, taj čas, u svega dva tjedna, moraš vratiti na posao nakon poroda (to je autor teksta dočarao s "krvavim"). Porod vjerojatno i nije baš toliko bezazleno iskustvo, ni medicinski ni psihološki ni sociološki (upravo je odricanje prava na poštedu i odmor trudnoj ženi ili ženi koja je tek rodila nazadna i antifeministička praksa). Postupanje šefice Yahooa sasvim sigurno postaje neki nepisani standard i vrši nevidljivi pritisak na druge žene u istoj kompaniji. Nakon nje dolazi i taj prostor za raspravu koji može ići u smjeru povoljnom ili nepovoljnom po feminizam.

Postali smo bolesni od stresa, stečajeva i globalne krize, čak i uredništva jednih dnevnih novina donose tako glupe odluke koje iznenada postaju normalne i standard. A bez kriterija su i pameti (kao ovaj primjer s fotografijom u kamionu). Čadež je u tom smislu suštinski dobar dijagnostičar situacije, s vrhunskim smislom za ironiju, ali suprotno onome što sam pročitala da mu se prigovara s feminističke strane, rekla bih da upravo upozorava da se moramo prodrmati i vratiti sami sebi.

Oznake: Jutarnji list, porodiljni dopust

<< Arhiva >>